Novi okvir starog dijaloga

Stefan Surlić

06. aprila 2022

Dijalog između Beograda i Prištine ne funkcioniše već dugo vremena. Korak napred u vezi nestalih je propraćen korakom unazad nesklapanjem sporazuma o održavanju izbora. Ishod je opštepoznat – nema indikacija da će uskoro biti sklopljen bilo kakav sporazum. Međunarodni pritisak više nije efektivan. Očigledno je da dijalog iziskuje novi okvir. Međutim, pre izrade inovativnog rešenja, neophodno je suočiti se sa nekoliko mitova koji već više od decenije ometaju briselski proces.

Prvi je tretiranje izbora u Srbiji i na Kosovu kao tačke prekretnice i mogućnosti da se resetuju odnosi. U nedavnoj prošlosti se je u nekoliko prilika pokazalo da rešenje nedostaje uprkos postojanju politički stabilnih vlada. Računica je jednostavna, nijedan politički akter ne želi da napravi korak koji bi ih koštao značajne podrške. Sve dok vladaju postojeći narativi, neće biti zabeleženi značajniji politički koraci napred.

Drugi mit je tvrdnja o uzajamnom priznavanju kao konačnog rešenja u procesu. Kao članica UN i sa dalekim izgledima za članstvo u EU, Srbiji nije potrebno priznanje Kosova. Vlada u Prištini insistira da status nije pitanje i da dijalog sa Beogradom nije na listi prioriteta. U isto vreme, ulažu se značajni napori da 5 članica EU, tj. 4 članice NATO, priznaju državnost Kosova. Ova činjenica pokazuje da je čitav dijalog o normalizaciji odnosa u stvari talac zahteva za potpuno međunarodno priznanje Kosova. Očekuje se da sporazum o normalizaciji treba da bude dovoljan kako bi se otvorila makar i hipotetička mogućnost za Kosovo da se prijavi za članstvo u NATO i EU.

Treći mit je da će normalizacija odnosa nužno značiti i pomirenje između Srba i Albanaca. Stvarnost je drukčija, jedino politička spremnost za priznavanje žrtava preko političkog sporazuma, propraćena promenama u prevladavajućim narativima, može da pokrene težak i dugačak proces pomirenja.

Koraci koje treba preduzeti za revitalizaciju ili potpuno redefinisanje dijaloga su sledeći:

Prvi je očigledna potreba da se održi direktan sastanak bez evropskih i američkih posrednika. Beograd i Priština izbegavaju ovu mogućnost ne samo zbog njihovog statusa, već zato što bi takav događaj značio preuzimanje odgovornosti. Direktan sastanak, ako ne samih lidera, onda i tehničkih timova, bio bi za preuzimanje odgovornosti za proces i time odgovornost za ishod. Ako se to ne desi, dijalog će nastaviti da se u oba društva predstavlja kao nevoljna i štetna aktivnost, koja se dešava zbog velikog međunarodnog pritiska.

Drugi korak je relativizacija pitanja o statusu dok se ne postigne konačni sporazum. Trenutne pozicije su takve da čak i pitanje registarskih oznaka dovodi do diskusije da li je Srbija priznala Kosovo ili je ponizila Kosovo kao neravnopravnog aktera. Uspostavljanje politike reciprociteta u svim sferama sa Srbijom, zemljom od koje zavisi međunarodno priznanje Kosova, ima ograničeni uticaj. Pre svega, bez sporazuma sa Beogradom, Kosovo stalno nastavlja sa svojim osporenim statusom u fijoci zajedno sa zamrznutim sukobima širom sveta. Drugo, bilo kakva mera reciprociteta ugrožava kosovske Srbe, a ne zvanični Beograd. Netolerancija prema odlučnosti Srba da žive u „dva sveta“ na duge staze podrazumeva monoetničko Kosovo sa stalno osporenom državnošću.

Fleksibilnije ponašanje prema pitanjima statusa bi značilo smanjenje pritiska kojem su trenutno izloženi Srbi na Kosovu. Pored Prištine, ovo se odnosi i na Beograd, koji na terenu od srpske zajednice zahteva integraciju u kosovske institucije i lojalnost prema Srbiji i politiku neutralnosti statusa.

Treća obaveza u dijalogu je institucionalno suočavanje s prošlošću kako bi se sprečila dalja politička instrumentalizacija. Manipulacija prošlošću zahteva osnivanje zajedničke komisije koja bi dovela do zvaničnog priznavanja žrtava kroz detaljan popis. Greške i Beograda i Prištine su posebno primetljive u ovoj temi. Vlada Albina Kurtija je započela svoj mandat samo-viktimizacijom, promovisanjem izraza genocid, koji nije priznat od strane nijednog međunarodnog suda, zapostavljajući Srpsku listu i stigmatizujući čitavu etničku zajednicu. Sa druge strane, vlada u Srbiji takođe promoviše samo-viktimizaciju predstavljajući Srbe kao jedine žrtve, a Albance kao teroriste. Prevladavajući narativ u kojem se Priština predstavlja kao najveći neprijatelj, a bilo koji sporazum sa Prištinom kao čin izdaje, ne ostavlja puno prostora za sporazum.

Četvrti korak je određivanje internih prioriteta koji bi ohrabrili uspeh dijaloga. Za vladu u Prištini, to je integracija srpske zajednice, poštovanje njihove kulturne baštine i ohrabrivanje težnji mladih Srba da žive u urbanim centrima i budu potpuno punopravni pripadnici kosovskog društva. Vlada u Beogradu ima obavezu da demonopolizuje pravo da zastupa kosovske Srbe, insistira na ekonomskim i infrastrukturnim projektima, u kojima bi organi u Prištini bili prisutni kao ravnopravni partneri, uključujući inicijativu Otvorenog Balkana, koju su podržali EU i SAD.

Na kraju, rat u Ukrajini je podgrejao glasine i mogućem podsticanju novog sukoba na Zapadnom Balkanu. Iako NATO garantuje bezbednost u Bosni i na Kosovu, to ne sprečava neodgovorne aktere od sekjuritizacije postojećih sporova u regionu. Instrumentalizacija globalnog straha od mogućeg novog sukoba zahteva mnogo više od formalne zajedničke izjave obe strane da je dugoročni mir u srži čitavog procesa normalizacije odnosa.

Ovaj članak je originalno napisan na engleskom jeziku.

Ovaj članak finansira Ambasada Kraljevine Norveške u Prištini. Izneti stavovi odražavaju stavove autora i ne odražavaju stavove Balkanske grupe i donatora.