Normalizacija između Srbije i Kosova mora doći iznutra

Marta Mucznik

Jul 2023.

Najnoviji Ohridski sporazum uz posredovanje EU je ponudio tračak nade za dugotrajni spor između Beograda i Prištine. Međutim, nade i očekivanja koje je nedavni predlog stvorio su bile kratkotrajne pošto su se događaji na terenu brzo pogoršali i eskalirali nasiljem na severu Kosova tokom poslednjih nedelja.

Francusko-nemački predlog, koji su prihvatili – ali nisu i potpisali – srpski predsednik, Vučić, i kosovski premijer, Kurti, u Ohridu prošlog 27. februara, ponudio je putokaz za normalizaciju odnosa, istovremeno pozivajući obe strane da se angažuju u nizu koraka ka izgradnji poverenja. Ipak, dok su posledice Ohridskog usmenog sporazuma zahtevale usredsređenje na obnovu poverenja, obe strane su se umesto toga angažovale na radnjama koje čine upravo suprotno.

U ovom sporazumu obe strane su teoretski izrazile opredeljenje za obostrano prihvatljivo rešenje kosovskog pitanja. Među nekoliko drugih odredbi, Srbija se obavezala da se neće protiviti članstvu Kosova u bilo kojoj međunarodnoj organizaciji. Sa svoje strane, Kosovo bi se takođe obavezalo da obezbedi odgovarajući nivo samoupravljanja za srpsku zajednicu. Usred nedavne eskalacije nasilja, međunarodna zajednica je takođe zatražila od Kosova da se suzdrži od bilo kakvih akcija koje bi mogle da dovedu do eskalacije tenzija sa kosovskim Srbima.

Ipak, ubrzo nakon što su obe strane podržale francusko-nemački predlog, srpski predsednik Aleksandar Vučić je najavio da neće potpisati nijedan međunarodni pravno obavezujući dokument koji bi implicirao priznavanje nezavisnosti Kosova i efektivno je glasano protiv članstva Kosova u Savetu Evrope. Sa druge strane, odluka Prištine da postavi svoje nove gradonačelnike izabrane na izborima koje su kosovski Srbi u opštinama u kojima dominiraju Srbi u velikoj većini bojkotovali – očigledno je poslala pogrešan signal očiglednog prkosa preporukama međunarodne zajednice.

Ova dva pitanja stoje u srži spora: srpsko nepriznavanje nezavisnosti Kosova i međunarodnog položaja Kosova, s jedne strane, i autonomije kosovskih Srba i upravljanja većinski srpskim područjima na Kosovu, s druge. Ukoliko se ne razmotre ozbiljno konkretna rešenja za rešavanje ova dva osnovna pitanja koja izazivaju podele, može se očekivati veoma mali napredak. Konkurentni istorijski narativi takođe moraju biti razmotreni.

Takozvani sporazum kojim je posredovala EU je pozdravljen kao napredak, ali su široki i nejasni uslovi ostavili dovoljno prostora za pogrešna tumačenja obe strane u pogledu njegove pravne obaveze.

 

Ali, problem prevazilazi dvosmislenost sporazuma. Ovaj najnoviji pokušaj da se oživi mir između Beograda i Prištine služi kao gorak podsetnik da nijedan nivo međunarodne diplomatije nikada ne može zameniti istinsku spremnost i naroda i rukovodstva da se uspostavi trajni mir. Na kraju, sveobuhvatni sporazum o normalizaciji mora doći iznutra.

Deo problema je u činjenici da je postizanje mira težnja koja prevazilazi politički mandat lidera. Kratkoročni ciljevi obezbeđivanja glasova i podsticanja stanovništva često imaju prednost nad dugoročnim izgledima za mir, stabilnost i perspektivu EU. Preovlađujući narativ u Srbiji negira pravo Kosova na samoopredeljenje, dok, možda kao odgovor, Kosovo, u opiranju da dodeli izvršna ovlašćenja Zajednici opština sa srpskom većinom (ZSO) ometa mirnu koegzistenciju sa svojom manjinom kosovskih Srba. Sve dok podsticanje animoziteta među stanovništvom nastavlja da služi kao pokretač političkog kapitala i dobijanja podrške javnosti, kod kuće, i u Srbiji i na Kosovu, biće teško postići istinske ustupke i kompromise.

Iako mir pre svega mora doći iznutra, važno je imati na umu da ako EU želi da bude percipirana kao kredibilan posrednik u regionu, njena politika sankcija mora biti pravedna i uravnotežena prema svim stranama koje snose jednaku odgovornost u eskalaciji krize. Srbija trenutno ima koristi od liberalizacije viznog režima, trgovine i integracije sa EU kao jedan od najvećih primalaca pretpristupnih fondova EU. Ipak, do sada, EU tek treba da uvede kaznene mere protiv Srbije zbog nazadovanja u demokratskim procesima i neusklađivanja sa EU CFSP. Uvođenje političkih i ekonomskih sankcija samo Kosovu zbog neuspeha u smanjenju krize uz prećutkivanje destabilizujućih radnji Srbije koje su prethodile aktuelnoj krizi, nije samo nepravedno već je i kontraproduktivno za ciljeve mira. Takvi dvostruki standardi, čak i ako su nenamerni, ozbiljno potkopavaju kredibilitet EU kao posrednika u regionu.

Normalizacija mora doći iznutra, ali sa svoje strane, EU i međunarodna zajednica takođe moraju pokazati pravičan i uravnotežen pristup ako žele da se obe strane vrate za pregovarački sto.

Ovaj op-ed podržava Ambasada Kraljevine Norveške u Prištini. Mišljenja pripadaju autori i ne odražavaju stavove Balkanske grupe za istraživanje politike i donatora.