Konačni sporazum između Kosova i Srbije treba da bude u skladu sa liberalnim zapadnim vrednostima

Visar Xhambazi

Dijalog Kosovo-Srbija beleži deceniju, dok je zabeležen relativan napredak u poboljšanju života građana obe zemlje. Međutim, u dijalogu još ne uspeva da se pronađe put ka konačnom i sveobuhvatnom sporazumu zato što strane drže suprotstavljene položaje u pogledu toga kako treba zaključiti ovaj proces.

Tokom prošle godine se je pojavila ideja da su Kosovo i Srbija blizu „konačnog sporazuma“.

Sjedinjene Američke Države su imenovale dva specijalna predstavnika za region. Zamenika pomoćnika sekretara SAD-a, Metju Palmera (Matthew Palmer), je imenovao Stejt Department u svojstvu specijalnog predstavnika za Zapadni Balkan, predsednik Tramp (Trump) imenovao Ričarda Grenela (Richard Grenell) za specijalnog izaslanika u dijalogu Kosovo-Srbija, dok je Evropska unija imenovala Miroslava Lajčaka za specijalnog emisara u dijalogu Kosovo-Srbija.

Ovo uključivanje saveznika sa obe strane Atlantika je skoro u potpunosti promenilo javni kurs u smeru uzimanja u obzir mogućnosti postizanja konačnog sporazuma između Kosova i Srbije.

Mogućnost sklapanja konačnog sporazuma se je izgleda oslanjala na dve opcije: 1) osnivanje Zajednice opština sa srpskom većinom sa izvršnim ovlašćenjima ili 2) razmenu teritorije.

Obe opcije su izgrađene na premisi da je obema zemljama potrebno pronalaženje kompromisa, dakle da Kosovo treba da ponudi nešto u razmenu za implicitno ili eksplicitno priznanje Srbije.

Predložene opcije međutim imaju jednu osnovnu manu, zasnovane su na teritorijalnim i etničkim rešenjima koja su u suprotnosti sa liberalnim zapadnim vrednostima, vrednosti koje obe države trebaju da prigrle kao neophodan uslov za pridruživanje EU.

Prva opcija, osnivanje Zajednice opština sa srpskom većinom sa izvršnim ovlašćenjima (ratifikovano u Skupštini Kosova), kojom bi se ovim opštinama priznala određena izvršna ovlašćenja, je proglašena neustavnom od strane najvišeg suda u zemlji, Ustavnog suda.

Ideja dodeljivanja izvršnih ovlašćenja ovim opštinama po nacionalnoj osnovi je u suprotnosti sa multietničkom prirodom države i ograničava mogućnosti saradnje među etničkim zajednicama. Kosovo je multietnička država sa progresivnim Ustavom koji štiti i promoviše manjinska prava.

Druga opcija je posvećena razmeni teritorije, a prema čemu bi Kosovu pripao deo na jugozapadu Srbije, odnosno deo koji je naseljen albanskom većinom, dok bi Srbiji pripao deo severa Kosova, koji je nastanjen srpskom većinom. Ovoj ideji su se usprotivili pod opravdanjem da bi se umesto normalizacije odnosa između Kosova i Srbije stvorili drugi regionalni problemi.

Ideja teritorijalne razmene prevazilazi izjavu Kontakt grupe za Kosovo (koju čine SAD, Velika Britanija, Francuska, Nemačka, Italija i Rusija) iz novembra 2015, a kojom je naglašeno da neće doći do podele kosovske teritorije, da neće doći do vraćanja u stanje pre 1999. i da neće doći do ujedinjenja Kosova sa nekom drugom državom.

Kao rešenje je više puta spominjano davanje statusa ekstrateritorijalnosti za srpske kulturne i verske spomenike.

Po Ustavu, Kosovo je sekularna država. Kao takva, ne treba da prizna ekstrateritorijalni status Srpske pravoslavne crkve. U stvari, Kosovo je dužno da štiti i čuva sve verske spomenike na svojoj teritoriji, dok je priznavanje posebnog statusa spomenika jedne vere u suprotnosti sa prirodom Republike.

Kosovo se treba usredsrediti na poboljšanje i zaštitu prava manjinskog stanovništva, ali uz poštovanje svojih postojećih granica i svakog građana koji živi unutar ovih granica. Iznad svega, treba da bude veoma oprezno prema svakom sporazumu koji može naneti štetu veoma teškom radu koji je potreban za pomirenje. Kao takvo, postizanje konačnog sporazuma između Kosova i Srbije ne treba da predstavlja opasnost po funkcionalizaciju države i harmoniju svojih građana.

Za kraj, konačni sporazum između Kosova i Srbije treba da bude u skladu sa liberalnim zapadnim vrednostima, zasnovanim na solidarnosti i ljudskim pravima. Konačni sporazum između Kosova i Srbije će moći da zaživi samo uz poštovanje ovih vrednosti čime bi se nacionalistički demoni regiona ostavili u prošlosti.

Kosovo je redak primer humanitarne intervencije i izgradnje uspešne države, stoga, može postati i standard mirovnog rešavanja sukoba i pomirenja.

Ovaj članak finansira Ambasada Kraljevine Norveške u Prištini. Izneti stavovi odražavaju stavove autora i ne odražavaju stavove Balkanske grupe i donatora.