Uspeh dijaloga iziskuje nov narativ i veću iskrenost obe vlade

Nikola Burazer

5. aprila 2022

Srbija i Kosovo već 11 godina učestvuju u dijalogu kojem posreduje EU. Prema Rezoluciji Saveta bezbednosti UN, kojom je lansiran dijalog, cilj je bio „unapređenje saradnje, postizanje napretka na putu ka Evropskoj uniji i poboljšanje života ljudi“. Krajnji cilj procesa dijaloga je kasnije imenovan u „pravno obavezujući sporazum o sveobuhvatnoj normalizaciji odnosa“.

Nakon puno sporazuma, sporova, kao i kriza, obe strane su zabeležile značajan napredak u normalizaciji odnosa, ali izgleda da su na istoj udaljenosti od konačnog rešenja kao i u 2011, kada je započeo proces ili 2012, kada je unapređen na najviši politički nivo. Štaviše, na izgled smo zaboravili zašto je dijalog lansiran na samom početku i koji su bili glavni ciljevi.

Započeo je nakon što su i Srbija i Kosovo bile neuspešne – Kosovo da stekne univerzalno priznanje i postigne potpuni suverenitet, a Srbija da dokaže da je nezavisnost Kosova nezakonita i opovrgne je – i dijalog je imao dva cilja. Prvi je bio postizanje „normalizacije“ na terenu. Ovo je pre svega bilo u vezi sa položajem kosovskih Srba, čije su institucije trebale da se integrišu u pravni sistem Kosova. Kao jedan od stvaralaca dijaloga, Robert Cooper je naveo da je cilj „nije bio promena realnosti, već umesto toga dovesti je pod vladavinu prava“.

Drugi glavni cilj za Srbiju i Kosovo je bio postizanje napretka na putu ka članstvu u EU. Ovaj cilj, bez obzira koliko su razgovori o statusu izbegavani tokom čitavog procesa dijaloga, direktno je vezan sa pitanjem statusa. Srbija se ne može učlaniti u EU sa nerešenim teritorijalnim pitanjima, a Kosovo ne može da dobije čak ni status kandidata bez odobrenja 5 država članica EU koje ne priznaju njenu nezavisnost.

Izraz „pravno obavezujući sporazum o sveobuhvatnoj normalizaciji odnosa“, koji se po prvi put pojavljuje u januaru 2014. u okviru pregovaračkog okvira Srbije za EU, krajnja je tačka u vezi ova dva cilja. Ovo znači rešavanje oba praktična pitanja, koja se većinom odnose na prava kosovskih Srba, kao i pitanje statusa na način koji bi omogućio obema stranama da se pridruže EU.

Ni nakon 11 godina političke elite nisu uradile ništa kako bi pripremile svoje građane za ovaj konačni sporazum i kompromise koje iziskuje. Na Kosovu, krajnji cilj dijaloga je protumačen kao „uzajamno priznanje“, a sadašnja vlada je čak i tvrdila da neće ni razgovarati o bilo čemu drugom. Kao što je premijer Kurti nedavno rekao, to je „dijalog o odnosu, a ne o našem postojanju ili našem statusu, jer je to završeno“.

U Srbiji je dijalog predstavljen kao borba za očuvanje Kosova kao dela Srbije, a pitanje epiloga je izbegavano u potpunosti. Izgledalo je da je prostor za otvorenu diskusiju konačno otvoren 2017, nakon lansiranja „unutrašnjeg dijaloga“, ali se je ta epizoda završila veoma brzo.

Kao rezultat ovih narativa danas u oba društva vidimo veoma niske nivoe podrške za bilo koji scenario realne normalizacije. Građani u načelu podržavaju dijalog, ali uopšteno odbijaju kompromise, time odražavajući pozicije svojih političkih elita. Zauzvrat, političke elite koriste stavove ovih građana kao opravdanje da ne pokažu veću spremnost za kompromis.

Ako ikada sklopimo sporazum, moraju se odraditi određene stvari. Najvažnije, političke elite će morati da ga iskreno predstave svojim biračima. Srpske političke elite će morati javno da priznaju da dijalog ima za cilj da Kosovo postane država članica EU. Kosovske elite će morati da prestanu da se pretvaraju da sporazum ne zahteva unutrašnje reforme na Kosovu kako bi se ugodilo interesima kosovskih Srba i Srbije.

Ono šta je takođe neophodno kako bi se sklopio ovaj sporazum je promena narativa. Vlade se ponašaju kao da su u boks meču, u kojem jedan pobeđuje i drugi gubi, dok obe strane tvrde da su na pobedničkoj strani. Javni diskurs je zasićen govorom mržnje, predrasudama, ratnohuškačkim jezikom i samo-viktimizacijom, a istraživanja pokazuju alarmantnu etničku udaljenost između etničkih grupa. U ovakvim okolnostima, zašto bi građani trebali da budu voljni da podrže bilo kakav kompromis?!

Fokus se treba prebaciti na ono šta bi Srbija i Kosovo mogli da dobiju angažovanjem u dobroj volji u dijalogu koji ima za cilj rešavanje otvorenih pitanja u korist svih građana. Takođe, obe vlade moraju da pokažu spremnost da u najmanju ruku priznaju patnju i zločine počinjene nad drugom etničkom grupom tokom prethodnih decenija i pomognu da se konačno izleče makar neke od otvorenih rana. Iako ovo može biti samo sanjanje otvorenih očiju, isto se onda odnosi i na ideju da ćemo ikada postići sveobuhvatnu normalizaciju. Nije teško zamisliti alternativnu jer svi mi već živimo u njoj.

Ovaj članak je originalno napisan na engleskom jeziku.

Ovaj članak finansira Ambasada Kraljevine Norveške u Prištini. Izneti stavovi odražavaju stavove autora i ne odražavaju stavove Balkanske grupe i donatora.